Kao podmazan. Ovim rečima može se u najkraćem opisati kako ide biznis porodici Stamenković iz Svrljiga.
Svakog dana iz radionice Stamenković izađe 100 kilograma kora za pite koje prodaju na lokalu i okolnim mestima. Proizvodnja zna da bude i veća, jer kako kaže majka Ivana Stamenković, kupac je na prvom mestu.
- Kad imamo porudžbinu, nema spavanja. Organizujemo se, i ako treba ovde smo i do dva sata posle ponoći. Mora se raditi, od ovoga živi čitava porodica - priča Ivana i dodaje kako i deca i suprug vrlo dobro znaju šta im je posao - ko prodaje, ko pakuje, ko učestvuje u proizvodnji, a ko razvozi.
U posao su krenuli pre desetak godina. Ivana je bila nezaposlena, suprug vozač, deca mala, a troškovi života veliki.
- Od Nacionalne službe za zapošljavanje dobila sam 160.000 dinara. Lokal smo imali i krenuli smo bez ikakvog iskustva, ali sa velikom željom i voljom da uspemo. Koliko smo samo kora bacili, ma učili smo se, ne mesecima već i duže od godine, skoro dve, i sve to bez mašina, sve ručno. Radili smo i po 12 sati dnevno i više, ali i sada ne izlazimo iz radionice pre šest sati popodne i subotom - priča Ivana i dodaje da je suprug, inače mašin bravar, napravio sam mašinu za pečenje.
Testo je dugo razvlačila rukama, sve do prošle godine, kada su uz pomoć kredita, kupili laminator. Sada imaju sve mašine. Plan je samo da mašinu za mešanje testa zamene novom, radnici im nisu potrebni, ali jeste veći prostor.
- Deca su tu, i vredna i organizovana i poslušna. Radne snage imamo, ali nam treba još veći prostor, bar duplo veći od sadašnja 22 m2- zaključuje Ivana uvek s osmehom na licu.